Prijeđi na sadržaj

Južnolibanonski sukob 1982. – 2000.

Izvor: Wikipedija
Južnolibanonski sukob 1982. – 2000.
Dio Bliskoistočni sukob

Napušteni tenk u južnom Libanonu koji sada nosi drvenu figuru Ayatollaha Homeneija
Vrijeme 1982.2000.
Lokacija Južni Libanon
Ishod Nekolicina:
  • Povlačenje izraelskih vojnika iz Libanona
  • Konsolidacija libanonskog otpora pod vodstvom Hezbollaha
  • Kolaps i predaja Južnolibanonske vojske (SLA)
Casus belli Izraelska okupacija južnog Libanona
Sukobljeni
Izrael
Južnolibanonska vojska (SLA)
Hezbollah
LCP
Sirija
PLO
Vođe
Shimon Peres
Ariel Sharon
Ehud Barak
Udi Adam
PLO Yasser Arafat
Hassan Nasrallah
Imad Mughniyah
Hafez al-Assad
Posljedice
Poginulih:
1,283 Hezbollahovih boraca
1 sirijski vojnik
Poginulih:
546 (IDF)
954-1,456 (Južnolibanonska vojska)

Južnolibanonski sukob (hebrejski "הלחימה בדרום לבנון", arapski "الصراع في جنوب لبنان") se odnosi na 22 godine dugi otpor Libanonaca protiv invazije izraelske vojske i njihovih saveznika, libanonskih militanata.[1][2] Smješten u pozadini napetosti između palestinskih frakcija i nasilne libanonske unutarnje borbe, Južnolibanonski sukob se može gledati kao dio Libanonskog građanskog rata, iako sudionici i vremenska skala razlikuju. Dok je Libanonski rat 1982., uzrokovan invazijom Izraela, i Opsada Beiruta, rezultirala odlaskom PLO-a iz Libanona, izraelska je pak okupacija južnog Libanona od 1982. rezultirala konsolidacijom nekolicine pokreta otpora, uključujući Hezbollaha i Amala, od prethodno neorganiziranog, fragmentiranog pokreta otpora na jugu. U 2000, izraelska se vojska skoro potpuno povukla iz južnog libanona i to nakon 22 godina (prva invazija je bila 1978.).

Do kasnih 1980-ih, Izrael i njegov suradnik, Južnolibanonska vojska, su se suočavali s otporom od nekolicine neorganiziranih libanonskih skupina. Među ranim organizacijama otpora su bili i Libanonska nacionalna fronta otpora, koju je vodio pokret Amal, i Libanonska komunistička stranka. Izraelska okupacija (1982. – 2000.) je međutim ohrabrila te skupine otpora da se ujedine. Do 1990-ih, dobro organizirani Hezbollah, uz potporu Sirije i Irana, se pojavio kao vodeća organizacija i vojna snaga, predvodeći smjer otpora. Ta organizacija je bila jedna od prvih na Bliskom istoku koja je upotrijebila taktiku samoubilačkih napada protiv izraelske vojske pa i izraelskih meta izvan Libanona,[3] da bi na kraju izrasla u paravojnu postrojbu s raketama i raznim oružjem[4] uz pomoć kojeg je zarobljavala i napadala izraelske građane.[5][6] 16. veljače 1992. šejk Abbas al-Musawi, glavni tajnik Hezbollaha, je ubijen kada je izraelski helikopter napao njegovu povorku automobila na cesti južno od Sidona. 25. srpnja 1993., u nakani da eliminiraju Hezbollahovu prijetnju na jugu Libanona, IDF pokreće najteži napad od 1982., međutim taj Islamistčki otpor je i dalje ostaje prisutan. 11. travnja 1996. IDF pokreće „Operaciju plodovi gnjeva“ i bombardira Hezbollahova uporišta na jugu Libanona, južnim predgrađima Beiruta i doline Beka. Iste godine, IDF-ov napad na UN-ovu bazu u Kani rezultira smrću od preko 100 libanonskih izbjeglica koji su se smjestili tamo, dok je 4 UNFIL-ovih pripadnika teško ranjeno.[7]

Do kraja 1990-ih, konstantni vojni napadi i žrtve koje je uzrokovao Hezbollah je eventualno doveo do toga da se Izrael povukao s libanonskog teritorija,[1] u skladu s UN-ovom rezolucijom 425, koja je usvojena 1978.; povlačenje je rezultiralo potpunim kolapsom Južnolibanonske vojske.[8] Ipak, kamen spoticaja ostale su Shebaa farme te još poneki djelići teritorija. Iako je pozicija UN-a je da se Shebaa farme ne nalaze u sklopu Libanona, nego Sirije, svi politički vođe i građani Libanona su odbili takav stav i najavili povratak preostalog teritorija milom ili silom.[9]

Sukob nikad nije završio što zbog odbijanja židovske države da se u potpunosti povuče s tog spornog teritorija, kako i zbog odbijanja da se prizna krivica za masakre te plati ratne štete i pusti otete libanonske borce iz pokreta otpora. Prekogranični incidenti s Hezbollahom doveli su i do Izraelsko-libanonskog rata 2006., koji također je riješio problem zarobljenika, ali ne i teritorija.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b Online NewsHour: Final Pullout - May 24, 2000. (Transcript). "Israelis evacuate southern Lebanon after 22 years of occupation." Retrieved 15 August 2009.
  2. Hizbollah makes explosive return: Israel's proxy militia under fire in south Lebanon. Charles Richards, The Independent. 18 August 1993. Retrieved 15 August 2009.
  3. Pape, Robert. 2005. Dying to win: the strategic logic of suicide terrorism. Random House. ISBN 1-4000-6317-5 Nepoznati parametar |loc= zanemaren (pomoć) Specifically: "Suicide Terrorist Campaigns, 1980-2003", Appendix 1. (Page 253 of Australian paperback edition, published by Scribe Publications)
  4. Zionism and Israel - Encyclopedic Dictionary, Hezbollah Definition
  5. H. CON. RES. 190, 1st session, 101st congress. 4. kolovoza 1989. Expressing the sense of the Congress over the reported murder of Lieutenant Colonel William Higgins and Hezbollah-sponsored terrorism. The Library of Congress. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. srpnja 2016. Pristupljeno 8. kolovoza 2006.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  6. Telegraph, 2004/2/21. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. travnja 2008. Pristupljeno 20. kolovoza 2021. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  7. Letter Dated 7 May 1996 from the Secretary-General Addressed to the President of the Security Council. United Nations Security Council. 7. svibnja 1996. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. kolovoza 2012. Pristupljeno 5. srpnja 2007.
  8. UN Press Release SC/6878. (18 June 2000). Security Council Endorses Secretary-General's Conclusion On Israeli Withdrawal From Lebanon As Of 16 June.
  9. Report of the Secretary-General on the implementation of Security Council resolutions 425 (1978) and 426 (1978), str. 3

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]