Prijeđi na sadržaj

Mediteranska prehrana

Izvor: Wikipedija
Mediteranska prehrana
UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
Mediteranska prehrana
Španjolska Cipar Grčka Italija
Maroko Hrvatska Portugal
Regija: Europa i Sjeverna Amerika
Sjeverna Afrika
Godina upisa: 2010.(prošireno 2013.)
Ugroženost: -
Poveznica: UNESCO:00394

Mediteranska ili sredozemna prehrana sastoji se od skupine vještina, znanja i običaja koji povezuju krajolik s trpezom, uključujući način uzgoja usjeva, žetve, ribolova, čuvanja hrane, njezine obrade i priprave, a ponegdje i način njezine konzumacije.[1]

Branje maslina, Montecolognola, Italija

Odlike

[uredi | uredi kôd]

Mediteransku prehranu odlikuje nutricionistički model koji se na području Sredozemlja očuvao stoljećima,[2] a koji sadrži uglavnom maslinovo ulje, žitarice i mahunarke, svježe ili sušeno povrće, umjerene količine ribe, mliječnih proizvoda i mesa, te razne priloge i začine, uz pratnju vina ili infuzija, uvijek poštujući uvjerenja svake zajednice (tako se u sjevernoj Italiji za kuhanje koristi svinjska mast i maslac dok se maslinovo ulje uglavnom koristi kao preljev za salate i kuhanje povrća,[3] a u sjevernoj Africi se zbog vjerskih uvjerenja izbjegava uporaba vina). Danas je ovaj način prehrane prepoznat i od 1990-ih se preporučuje se kao način zdrave prehrane.

Grčka mediteranska predjela

Mediteranska dijeta (od grč. diaita, što znači „način života”) čini mnogo više od same hrane. Ona promiče društvene međuodnose jer je objed u društvu temelj društvenih običaja i svečanosti. Uz nju je nastalo i razvilo se raznoliko znanje, pjesme, uvjerenja, predaje i legende. Ovaj sustav ukorijenjen je u velikom poštovanju područja i njegove bioraznolikosti, te osigurava zaštitu i razvoj tradicijskih djelatnosti i obrta povezanih s ribarstvom i poljoprivredom sredozemnih zajednica kao što su npr. Soria u Španjolskoj, Koroni u Grčkoj, Cilento u Italiji i Chefchaouen u Maroku, koji su tek neki od mnogih. Zbog toga je mediteranska prehrana upisana kao UNESCO-ova nematerijalna svjetska baština ove četiri zemlje.[1]

Također, žene imaju posebno presudnu ulogu u prijenosu stručnosti i znanja određenih rituala, narodnih izričaja i slavlja, kao i u očuvanju mnogih tehnika.[1]

Piramida mediteranske prehrane (engl.)
Španjolski tapas od sredozemnih namirnica

Medicinska istraživanja

[uredi | uredi kôd]
Marokanska „brza hrana” također se temelji na mediteranskoj prehrani

Iako ju je prvi put opisala američka liječnica Ancel Keys u Salernu (Italija) još 1945. godine, sredozemna je prehrana postala općeprihvaćena i priznata tek 1990-ih nakon tzv. „Studije sedam zemalja”. Ova studija dokazala je svojevrstan paradoks jer su se stanovnici Sredozemlja, iako obilno unose masnoće, pokazali otporniji na kardiovaskularne bolesti, od stanovnika SAD-a koji unose slične količine masnoća.

Jedno od poznatijih objašnjenja sredozemne prehrane ponudio je dr. Walter Willett s Harvardskoga sveučilišta polovicom 1990-ih.[4] U svojoj knjizi koju je napisao za opću javnost opisao ju je kao „model prehrane tipičan za Kretu i ostatak Grčke, te južnu Italiju do ranih 1960-ih”, koja uz „redovitu tjelesnu aktivnost” podrazumjeva „obilne količine hrane biljnoga podrijetla, svježe voće kao dnevni desert, maslinovo ulje kao osnovni izvor masnoća, mliječne proizvode (uglavnom sir i jogurt), te malenu do umjerenu konzumaciju ribe, peradi i vina, od nula do najviše četiri jajeta tjedno, te malu količinu crvenoga mesa”.[5] Ukupan udio masti u ovakvoj prehrani je 25% do 35% kalorija, od čega zasićene masnoće iznose tek 8% kalorija.[6]

Kasnija epidemiološka istraživanja potvrdila su kako su nezasićene masnoće u maslinovu ulju, posebice oleinska kiselina, povezane sa smanjivanjem opasnosti od srčanih bolesti.[7] Nadalje, antioksidansi u maslinovu ulju pospješuju regulaciju kolesterola i sniženja razina njegova oblika manje gustoće (LDL-a), što ima za posljedicu protuupalne i anti-hipertenzivne učinke.[8]

Poveznice

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b c Mediterranean diet na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Preuzeto 12. studenog 2012.
  2. Alberto Capatti i dr., Italian Cuisine: A Cultural History, str. 106.
  3. Massimo Alberini i Giorgio Mistretta, Guida all'Italia gastronomica, Touring Club Italiano, 1984.
  4. Marian Burros, Eating Well, The New York Times 29. ožujka 1995. (engl.) Preuzeto 12. studenog 2012.
  5. Walter C. Willett, Eat, Drink, and Be Healthy: The Harvard Medical School Guide to Healthy Eating, Free Press, 2005., ISBN 0-7432-6642-0
  6. Willett WC; Sacks, F; Trichopoulou, A; Drescher, G; Ferro-Luzzi, A; Helsing, E; Trichopoulos, D, Mediterranean diet pyramid: a cultural model for healthy eating, American Journal of Clinical Nutrition 61 (6): 1402S–6S. PMID 7754995
  7. A. Keys, A. Menotti, M.J. Karvonen i dr., The diet and 15-year death rate in the seven countries study, Am. J. Epidemiol 124 (6), prosinac 1986., str. 903.–915.
  8. M.I. Covas, Olive oil and the cardiovascular system, Pharmacol 55 (3), ožujak 2007., str. 175.–186.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]