Prijeđi na sadržaj

Paolo Veronese

Izvor: Wikipedija
Paolo Veronese
manirizam
Paolo Veronese
Autoportret iz oko 1558.-1563., Ermitaž, Rusija
Rođenje 1528.
Verona
Smrt 19. travnja, 1588.
Venecija
Vrsta umjetnosti slikarstvo - crtež
Praksa Venecijanska škola
Utjecao Antoine Watteau, Rubens, Eugene Delacroix, i dr.
Utjecali Tizian, Tintoretto
Poznata djela Posljednja večera
Svadba u Kani
Preobraćenje Marije Magdalene
Portal o životopisima

Paolo Veronese (Verona, 1528.Venecija, 19. travnja 1588.), talijanski slikar visoke renesanse i ranog manirizma, rođen je kao Paolo Caliari u Veroni, zbog čega je prozvan Veronese. God. 1553. preselio se u Veneciju, gdje je s Titianom i Tintorettom, dominirao slikarskom scenom 16. stoljeća. Od njih se isticao sjajnom paletom, osjetljivim potezima kista[1] i aristokratskom elegancijom likova, ali ponajviše veličanstvenim spektaklima, dok mu se zamjerio izostanak osjećaja za duhovni ili humani pristup.[2]

Bio je učenik svoj punca G. A. Badilea u Veroni, djelovao potom u Mantovi, te se razvio pod utjecajem Parmigianina i Giuliana Romana. Došavši u 27. godini u Veneciju, postaje uz Tiziana i Tintoretta najistaknutiji predstavnik mletačkog slikarstva cincquecenta; glorifikator je raskoša, obilja i ljepote grada na lagunama. Na njegovim platnima i freskama izražavaju se bogata fantazija i invencija u kompoziciji te poseban »veroneseovski kolorit« u suglasju zlaćanih, svijetlomodrih i prigušenih crvenih tonova svilenkasta odsjaja.[3]

Teme su mu isključivo biblijske i alegorijsko-mitološke, a posebno ga privlači motiv gozba koju ostvaruje na jako velikim platnima (Gozba u Emausu, 1559. – 60.; Svadba u Kani, 1562./63.; Gozba u kući Levijevoj, 1573.), koja su mu bile izlika da u bogatim arhitektonskim okvirima prikaže suvremene luksuzne bankete s likovima svojih znanaca u skupocjenoj odjeći po ondašnjoj modi, njihove sluge, glazbenike, vojnike, lakrdijaše i životinje.

Posljednja večera, 1573., ulje na platnu, 555 x 1280 cm, Galerija Akademije, Venecija.

Koliko su po imenu biblijske scene bile svjetovnog karaktera, svjedoči i činjenica da je majstor morao 1573. opravdati pred Inkvizicijom. Veronese je bio pozvan da pred Svetim sudom inkvizicije pojasni svoju sliku Posljednja večera koju je naslikao u raskošnom kasnorenesansnom stilu za dominikanski samostan San Giovanni Paola, gdje je trebala zamijeniti ranije Titianovo djelo koje je nestalo u požaru 1571. god. Veroneseu je presuđeno da mora u tri mjeseca promijeniti sliku, na što je on jednostavno promijenio naslov slike u Krist u Levijevoj kući.

I ostala Veroneseova djela biblijske tematike, među kojima ponajprije veliki ciklus u venecijanskoj crkvi sv. Sebastiana (1555.), pokazuju da je majstor znalački slikao velike iluzionističke kompozicije s vješto razmještenim skupinama likova u živu gibanju.[3] Surađivao je i s arhitektom Palladiom, za kojega je sjajnim mitološkim iluzionističkim slikama dekorirao nekoliko njegovih građevina, kao što je Villa Barbaro (oko 1561.).[4]

Osobito znamenita djela izveo je za Duždevu palaču: na stropu dvorane Velikog vijeća Apoteza Venecije, a u drugim odajama Otmica Europe, te votivna slika u spomen pobjede kod Lepanta i niz alegorijskih figura pretežno ženskih aktova ili poluaktova. Ljepotu ženskog tijela ostvario je u slici Suzana u kupelji i alegoriji Nevjera. Kao portretist idealizira lik u bogatom aranžmanu brokatnoga kostima, frizure i nakita. Na onome što je kod Veronesea slovio kao „bogatstvo” neposredno će se nastaviti slikarstvo baroka. Naime, znatno je utjecao na Annibalea Carraccija, rimsko i napuljsko slikarstvo 17. stoljeća i Gianbattista Tiepola.

Paolo Veronese je djelovao i u Hrvatskoj. Od njegovih radova imamo sačuvane ilustracije na glavnom oltaru crkve Sv. Lovre u Vrboskoj na Hvaru. Na njima su prikazani Sv. Lovre s Majkom Božjom, dok bočne stranice oltara prikazuju Ivana Krstitelja i Sv. Nikolu. Ostatak prikaza prati Sv. Lovru kako vodi siromašne pred cara Valerijana i muke Sv. Lovre.[5]

Iako se volio luksuzno odijevati, u duhu s likovima sa svojih slika, bio je poznat po svojoj skrušenosti i štedljivosti. S njim je povremeno surađivao brat Benedetto Caliari, koji je s njegovim sinom nastavio voditi Veroneseovu slikarsku radionicu nakon njegove smrti.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Paolo Veronese
  1. Sydney J. Freedberg, Pelican History of Art, Painting in Italy, 1500–1600, Penguin Books Ltd., 1993., str. 550.–560.
  2. David Rosand, Painting in Sixteenth-Century Venice: Titian, Veronese, Tintoretto, 2nd ed 1997., Cambridge UP ISBN 0521565685
  3. a b Veronese, Paolo, on-line izdanje Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža; Pristupljeno 20. studenoga 2016.
  4. W. R. Rearick, The Art of Paolo Veronese 1528–1588, National Gallery of Art, 1988.
  5. Crkva Sv. LovreArhivirana inačica izvorne stranice od 28. ožujka 2020. (Wayback Machine), Turistička zajednica mjesta Vrboska; Pristupljeno 28. ožujka 2020.